2008.-2016.
 

 

Moja kratka priča o jeseni

 

Jesen je oličenje jednog mirnog i tužnog perioda koji se javlja izemđu ljeta i zime. Meni su jeseni uvijek brzo prolazile, valjda zato što ih previše volim.Sve jeseni moga djetinstva imale su isti miris i svake godine sve intenzivnije boje.Pamtio ih po mirisu ili bojama svaka od njih ostala mi je draga uspomena. Za mene jesen nije počinjala kada je to kalendarski predviđeno već sa prvim školskim danima. Ti zlatni dani uvijek su u meni budili posebna osjećanja.Svaka jesen bi sa sobom donijela i neku novu draž ,nadu , a ponekad i ljubav. Jeseni su obično okupane kišom , a postoje čarobni intervali obasjani umjereno toplim suncem.U istom periodu nesretno zaljubljeni su skloni češćem i dubljem tugovanju. Isti su skolni pisanju poezije ili kraćih (pa i dužih) literarnih ostvarenja, koja su umjetnički dosta vrijednija nego ona napisana recimo ljeti.Ovo doba dat će nepresušnu inspiraciju slikarima i fotografima, ali ni glazbenici neće ostati oštećeni. Rijeke su hladnije , magle prisutnije , noći također svježije a u kasnu jesen pojavljuju se i mrazevi. Kiše su njen sastavni dio ,mogu biti i bezkrajno romantične ako se sa nekim dragim možete skrivati ispod kišobrana. U jesen se priprema zimnica , osim ljudi to rade i životinje , neke prikupljaju hranu a neke mijenjaju krzno. Sve je ipak lakše podnijeti ako ima neko (ponavljam) da vas zagrli. U slučaju da takvoga nema (ako je bio ili ako neće da bude) krenite jesenjim alejama ljubavne tuge, one su vam odmah pored rijeke koju popularno zovu čežnja. Možda vam ta šetnja donese i nečega dobroga , a možda se u vašem životu pojavi i neko novi i ne dozvoli vam da tugujete.Za vrijeme jeseni možete se baviti mnogim aktivnostima , trčanjem , pecanjem , planinarenjem , plovidbom , letenjem ... Najčešća asocijacija na jesen ljudima je požutjeli list koji pada sa grane. Ima ljudi kojima za vrijeme jeseni i srce požuti.A ima opet ljudi koji nikako ne vole jesen , smeta im to kad im gradovi posive , zrak zahladni , sunce se pritaji , i lišće im šušti pod nogama. A ja opet volim i jesenju rosu , i studen na licu , lokve poslije kiše , pa i graju dječiju iz škole kad se vraćaju.Kestenje je velika jesenja blagodat, bilo da je rasuto ispod stabla ili ste ga kupili toplo i mirisno od prodavca na ulici , ono svakako budi radost osjetilima. Jesen je umirujući zvuk violine , ona je i nježni šapat na uhu , ona je zagrljaj , ona je osmijeh u najpotrebnijem trenutku i dodir radosti. Nekome može značiti i uzdah , daljinu ili strepnju ,  dva neba od tuge sastavljena ili neznanca nekog skrivenog u magli , samoću pored kamina , blagu zebnju i razbijene snove. Ako pak ne voli te neko do koga ti je stalo , pa jesen će ti dati priliku pravu da ga se sjetiš i češće nego prije, da odeš u ravnicu i glasno dozivaš mu ime.Ne mari puno ako se ne odazove jer jesen će mu neka toj dug vratiti.Onda se razvedri malo sjedni pored rijeke i znaj da nisi sam jer jesen je tu oko tebe i grli te snažno rukama prijateljstva.Bude li potrebno znaj , ona će ti i nadu istinsku u srce uliti, a tvoje će snove uzaludne onom ko te ne voli po skupoj cijeni prodati.Dakle jesen je tu i da izravna račune , da se igra s djecom , da uspavljuje i ćuti , da nahrani nekoga , da ti pomogne. Zato joj se prepusti i neka te svojom bojama zlatnim poljubi.

Saga o jednom mostu 
 
Sjedim,noć je,tišina pusta.Ispred mene prazan papir koji od mene očekuje da ga ukrasim nekom pjesmom ili zanimljivom pričom.I ja to želim ali mi ne polazi za rukom,ničega da se sjetim.Da pišem o samoći, tami i tišini , možda?Ne.
Moje misli nisu daleko,eto tu se roje u susjedstvu.Kreneš ravno, pa lijevo, zatim desno , opet lijevo i tu ima jedan most.Jako čudan most čak i čaroban moglo bi se reći. On je tu već decenijama,pored one osnovne namjene on je sastajalište mladih iz ovih par mahala.
    Najčešće u ljetna predvečerja na jednu stranu bi se naslonile cure a na drugu momci.Prvo bi se gledali, zatim upoznali, popričali ,prošetali... a šta je dalje bilo to samo oni znaju.Meni su ipak slađi bili oni slučajni susreti,kada bi se dvoje mladih vođeni sudbinom prvi puta sreli i pogledali baš na mostu ili tu blizu njega.Sad mnoge nas za taj most vežu brojne uspomene a na njih nas podsjeti draga osoba ili prelazak preko tog istog mosta.Ja istini za volju još uvijek prolazim preko svog omiljenog mosta a nije rijedak slučaj da na njemu zastanem. Sad nova lica igraju glavne i sporedne uloge u predstavi o mostu.Ta predstava se igra od kada je most sagrađen i igrat će se sve dok on bude služio. Postoje ljudi koji imaju ili su imali neku od uloga na mostu u tu skupinu i ja spadam, postoje oni koji su samo obični prolaznici oni bi zapravo bili statisti u predstavi.
Pošto svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljude samim tim se lica na mostu izmijenjuju.Oni stariji sa sjetom prijeđu most a desi se da na njemu susretnu svoju
ljubav iz mladosti s kojom su nekada igrali neku od uloga na mostu.Neki od njih taj susret riješe obaranjem pogleda,neki se ljubazno pozdrave neki i nasmiju.Siguran sam da svima njima bude drag taj susret i taj kratak povratak u prošlost.Otme se nekome uzdah, nekome klecnu koljena jer još uvijk voli to drago biće,neko izgovori ono neobavezno
 ''jah...'' a da ni sam ne zna kome je to rekao,da li sebi , da li svojoj staroj lubavi,da li mostu... Ruku na srce nisu na mostu samo rađane ljubavi, često su i umirale ili se samo tako činilo onim što se rastaju.Neki od njih se nerado sjete mosta, a kad njime prolaze kao da ga i ne primijete.Njih o mostu bolje i ne pitaj,zato ću ih ja ovog puta i zaobići.Ali ne mogu zaobići sebe.Zagledao sam se i ja na mostu, voljele mene volio ja njih. Sad se neke od njih vole sa drugim na tom istom mostu,neke su daleko, neke su me i zaboravile.
Rado bih s nekom od njih opet igrao staru ulogu u predstavi o mostu.
Bilo je na mostu i tuča, većnom su povod za tuče bile djevojke.Sa tog istog mosta su neki zabacivali a i danas zabacuju udicu.Neki su imali sreće u ulovu neki nisu , isti slučaj kao kod onih što love muška ili ženska srca.Eto ja i danas ako vidim neko meni drago lice iz komšiluka kako lijepo obučeno i namirisano stoji naslonjeno na mostu upitam onako iz šale: -Koga to pecaš? Ili -Hoće li se danas upecati nešto?    
A to zaljubljeno stovrenje jedva čeka da me se riješi i samo gleda na onu stranu s koje bi trebala dođi očekivana osoba,nekad pogleda i na sat,a sve što vrijeme više odmiče gleda sve češće.Treba imati sreće pa vidjeti radost kada se pojavi taj očekivani gost , bude čak i poljubaca , tad je predstava najinteresantnija.Samo nešto teško se rastaju , taman neko od njih krene pa se vrati, onda krene drugo pa se i ono vrati ,znaju tako sve dok ne dogovore novi susret , na mostu naravno.Šta pričaju jedni drugima to ne znam jer nisam ni slušao ali se da primijetiti da ima nekih koji samo ćute , gledaju neki u Gostelju, neki u daljinu,neki u voljenu osobu.Desi se tako da baš kad ašikuje neki par na mostu naiđe njegova ili njena bivša ili neka tajna neostvariva ljubav.Takvi prolaznici isprate se ćutke.
      Ima o mostu još da se priča ali ja ispričah dio onoga što znam i što sam slučajno ili namjerno zapazio. Onaj ko mi ne vjeruje eno mu mosta neka stane i nasloni se na koju god mu je volja stranu,onda neka prati situaciju.Možda mu se posreći pa upeca ''nešto''
 a možda i mene vidi ponovno na sceni...



Darežljivi ratnik

 Svima nama su u sjećanju ostali neki događaji iz rata. Još uvijek pamtim onaj posebno lijep i human događaj kada se dajdža Hamdija susreo sa Ljiljanom. Učestvovao je Hamdija na mnogim bojištima , na Majevici , oko Sarajeva , u Gradačcu i ko zna gdje sve nije. Zbog svojih zasluga često je bio pohvaljivan i nagrađivan , nisu to bile neke posebne nagrade već neke stvari koje su potrebne svakome borcu. Jednom tako na bitci oko Sarajeva Hamdo je mnogo napredovao i za nagradu dobio novu uniforumu , čizme i kapu. Drago je Hamdiji bilo što će konačno biti i nečega lijepog u ovom sumornom ratu ionako je već toga ljeta nastuplia neka sezona kiša. Nije rijetkost bilo da se Hamdo na bosanskim brdima promrzne i prehladi sve zbog svoje dotrajale odjeće i obuće. Gezile su njegove stare vojničke čizme zemlju bosansku i već su dobro isklužile baš im je bilo vrijeme za promjenu , ali Hamdo se tek nekako bio navikao na njih. Došavši u svoje rodne Masle , Hamdija je po običaju sjeo na dvorište za stol i čekao da sa svojim ukućanima popije kahvu. Eh to naše pijenje kahve je neka posebna draž za svakoga ko se umoran vrati s posla ili duga puta pa se evo i u ovim ratnim vremenima pije . Bilo je već kasno popodne i ubrzo se čitava porodica skupila oko stola svi onako spremni da slušaju šta će to Hamdija ispričati. Počeo je Hamdija ubrzo o nekim svojim junačkim podvizima a ukućani gledaju u svog junaka i pitaju se da li je to sve moguće.Baš u to vrijeme u Masle su stigle izbjeglice iz Srebrenice. I priča tako Hamdija kako je on čuo ze njihove patnje i kako ih još uvijek po šumama nalaze , napravi Hamdija malu pauzu kako bi ispio još jedan fildžan kahve ali slučajno mu pogled odluta prema putu i ugleda nešto što ga u tom momentu skameni. Ugledao je čovjeka srednjih godina kako bos ide tim makadamskim putem sav tužan i već umoran od briga , tuge i jada . U tom momentu Hamdo zaboravi sve svoje junačke podvige i pozva tog čovjeka za stol .
- Hajde bolan i ti s nama kahvu popi'.
Priđe čovjek i sjede za stol ubrzo mu nališe kahvu a Hamdija poče da ga propituje:
-Što bolan hodaš bos?
Slijegajući ramenima Ljiljan odgovori :
-Šta ću brate kad nemam obuće , ovo što vidiš na meni to mi je sve.
Puče u Hadiji srce od prejake tuge i žalosti i brzo naredi svojoj ženi da donese onu novu opremu koju je dobio na ratištu .
Ubrzo ga je Hamdija opet počeo da propituje o Srebrenici. Slušao je Hamdija i čudio se , jer nije vjerovao da se takav pokolj može dogoditi , možda je ovaj i uveličao svu tu situaciju pa je sve to zvučalo još nevjerovatnije. Hamdiji ovaj čovjek postade nekako drag i on mu dade nadimak :
-Mogu li ja brate tebe zvati Ljiljan ?
Ovaj samo klimu glavom .
-E pa hajde Ljiljane obuci ovu novu uniformu i evo ti ove nove čizme da mi više ne hodaš bos .
Ljiljan se zahvaljivao koliko je znao i mogao. Nedugo zatim se smračilo i Ljiljan je već morao da krene svojoj porodici , a Hamdija mu reče da navrati kad god bude mogao . Mislim da te noći Hamdija nije spavao , razmišljao je o Srebrenici , o Ljiljanju a na trenutke o svom starim čizmama .
-Eh , što ti je sudbina ostadoše one uz mene opet.
Dani su prolazili a Ljiljana nije bilo , raspitivao se Hamdija o njemu po selu ali mu rekoše da je otišao negdje u drugo selo .
Ljiljan se više izgleda nije sjetio dobrodušnog Hamdije koji mu je pomogao i pored svoje muke i nevolje . Sve do kraja rata Hamdija je nosio stare čizme , i u njemu se pojavljivala želja da se ponovno sretne sa Ljiljanom ali on kao da je u zemlju propao. 

Dajdža Jusuf

 Dajdža Jusuf meni nije bio pravi dajdža zapravo bio je mome ocu ali sam ga volio podjednako kao i svoje dajdže. Bio sam jako privržen za tog starca koji je u sebi ma gdje išao i ma šta radio nosio svoju vedrinu sa sobom. Uživao sam u njegovim pričama i dok mi ih je pripovijedao u istim momentima ja sam živio u tim istim pričama. Najčešće u ljetna predvečerja odlazio sam do njega a on mi se uvijek iznova radovao i dočekivao me na poseban način. Sjedili bi na drvenoj klupi i odozgo sa brda posmatrali ljepotu našega mjesta uživali u mirisu predvečerja i razgovarali o mogočemu. Jusuf je bio poseban po mnogim stavrima a ono što se meni najviše dopadalo je to da je mogao da razgovara i sa onim ko ima 7 i sa onim ko ima 77 godina , brzo bi on postajao zanimljiv i nečujno se uvlačio u srca ljudi i postajao omiljeni drugar , kolega , poznanik ... U mom srcu još uvijek živi taj dragi starac zajedno sa svim onim trenutcima koje smo zajedno proživjeli kroz naša druženja. Uvijek mi je govorio da se pazim lošeg društva te da «učim školu» , nebrojeno puta mi je ponovio «... uči školu trebat će ti...» . Najčešće bi me uveseljavao naš razgovor i poslije svakog našeg razgovora dobivao sam sve veću volju za životom , bio sam sretniji , učio me je da postanem dobar. Pričao bi tako o Titu , o nekim čudnim događajima , o ženama , o poslu i ko još zna kojih se tema nismo doticali , on mi je sve više pričao a ja sam želio da mi priča još . Svaki naš rastanak bio je gotovo isti , osjetio bih tugu kada bih se rastajao s njim i nestrpljivo očekivao naš sledeći susret . Nizali su se naši sastanci i rastanci sve do onog posljednjeg koji je bio itekako poseban i do sada najtužniji. Tog jutra sam uživao u zrakama sunca koje su dopirale do moje sobe ali ne baš dugo , javili su mi da je dajdža Jusuf umro. Ta veoma tužna vijest jako me uzdrmala i suze su krenule , a jedan dio mene je bio ubijeđen da to nije istina.Do tada sam mislio da dajdža Jusuf nikada neće umrijeti i da će uvjiek biti uz mene kada mi je potreban neki savjet ili da me razveseli kada sam tužan i zabrinut. Popodne sam odlučio otići dajdžinoj kući i biti uz njegovu porodicu. Dok sam sjedio u njegovoj kući očekivao sam da se on odnekud pojavi i da mi osmjehom priredi dobrodošlicu ali to se nije dogodilo. Sledećeg dana već je bila dženaza. Tada sam se zauvijek oprostio sa tim meni dragim čovjekom. Gledao sam u daljinu i prisjećao se naših prelijepih druženja i pitao se zašto je baš moralo tako biti .?Svi smo se vratili sa dženaze osim njega jer je on ostao tu na groblju da počiva u miru i priča neke nove priče ko zna kome. Njega nema već neko vrijeme , a ja se još uvijek nadam da ću ga sresti negdje kako nasmijan traži mene kako bi mi dao savjet. Ali izgleda da se više nikada nećemo sresti , možda na onome drugom svijetu ,možda nas i tamo čeka neka drvena klupa...

Lažna smrt

 I prije tog komičnog događaja Mujo je smišljao i pravio isto tako komične i zanimljive događaje samo ovog puta stvarno je pretjerao. Odličio je da umre,ali ponovno da oživi.
Dosjeti se da odglumi lažnu smrt , čisto onako da se malo našali s prijateljima i komšijama. Planirao je svoju sahranu nekoliko sedmica , čak je našao i saučesnike koji će mu pomoći u organiziranju sahrane. Sanduk je već bio pripremljen , a par njegovih jarana su otišli da nagovore hodžu kako bi situacija bila što potpunija. Hodža naravno nije pristao , samo se čudio toj njihovoj nakani , pokušao ih je čak i odvratiti ali oni su bili čvrsto odlučili da naprave tu slanu šalu. Jedne jesenje noći pored potoka dok je Mujo igrao karata sa svojim odanim prijateljima utvrđen je i datum sahrane i sve isplanirano u detalje.
To jutro se baš i nije razlikovalo od ostalih tmurnih jesenjih , izgledalo je da će tog dana padati kiša no niko se nije nadao iznenadnoj vijesti. Ubrzo se kroz selo proširila tužna vijest da je umro Mujo inače omiljeni šaljivdžija u selu. Nije bilo čovjeka u selu koji nije bar malo volio Muju ali sada su se svi našli u velikoj žalosti. Muju su po dogovoru iz sobe iznijeli oni koji su sa njim skovali plan . Mujina supruga Mejra plakala je koliko je mogla , dok se u kući polako skupljala rodbina i prijatelji. Jarani su Muju odnijeli na tavan njegove staje , navodno su tijelo odnijeli da se ogasuli i pripremi za ukop. U međuvremenu Muji su donoslili hranu i piće kojeg je bilo u izobilju . Oni s kojima je Mujo najviše zbijao šale na neki način su odahnuli jer će sada biti slobodni i ne ometani.
Mujo je sa tavana posmatro ko to sve dolazi i ko ga najviše žali. Od onih pet jarana ostala su samo četiri skučena u neki ćošak , jedva su se suzdržavali od smijeha , dok je peti otišao da se obuče kao hodža. Kopanje mezara su morali preuzeti neki rođaci jer Mujo nije imao djece , neko je javio da je tijelo pripremljeno i sve spremno još samo da dođe hodža.
Prijatelji su krišom otišli do staje i Muju smjestili u sanduk pa ga opet nekako nečujno i neprimjetno iznijeli u avliju. U zatvorenom sanduku Mujo je malo pridrijemao jer je već bilo popodnevno vrijeme kada se Mujo po običaju odmarao. Ubrzo je stigao i lažni hodža , svi su se čudili i pitali kakav je ovo sad hodža odakle je ? Nakon toga pristupilo se tradicionalnom činu dženaze , hodža je nešto govorio ispred kuće samo ovoga puta jako nevješto jer naravno ni hodža nije bio pravi , neki su htjeli da se otvori sanduk i da vide Muju posljednji puta ali hodža je svim silama to spriječio , pa je naredio da se krene ka seoskom groblju . Ovoga puta sanduk nisu nosili Mujini saučesnici već Mujini rođaci : Omer, Halil , Ibrahim i Avdo. Mujo se u sanduku tiho smijao ali oni nisu mogli ni pomisliti da se to mrtav čovjek smije već neko u koloni pa su opominjali «tog» koji se smije naravno neznajući o kome se radi. Već su bili stigli do groblja kad Mujo malo jače reče:

-Kako me to nosite , sunce vam kalajsano? -
Nastalo je čuđenje , kolona je stala , a Omer pomisli kako to neko sad u ovoj nevolji zbija šalu na Mujin račun pa povika :

-Nemojte ljudi tako da se šalite , dženaza je ovo. -
Nastaviše dalje , kad Mujo opet :

-Što Omere galamiš na mojoj dženazi?-
Tad već skontaše da glas dolazi iz sanduka i vidješe da je vrag odnio šalu , nebo se smračilo samo što nije počela padati kiša , a Omer predloži da spuste sanduk.
Taman što su ga spustili na očigled svih prisutnih iz sanduka ustade Mujo i poče da se smije koliko je mogao. Svima se u tom trenutku slediše vene neki se skameniše ugledavši taj prizor. Omer je bježao koliko ga noge nose bojeći se da će se baš njemu Mujo osvetili prije nego što pod zemlju ode zbog onih drva što mu je ukrao prošle jeseni. Omer je trčeći razmišljao :

-Velik je dragi Allah i njegova kazna će stići sve nas , evo bogme mene već stiže .–

Neki od prisutnih su mislili da su skrenuli s uma ili da im se taj prizor pričinjava . Ko je i kada čuo da je iz sanduka ustao mrtvac ? Niko . E pa teško je Muji nakon toga bilo dokazati da nije ni umro , u tome su mu pomagali i njegovi jarani među kojima je bilo i lažni hodža koji se također smijali zajedno s njim i uvjeravali ljude da sa se Mujo samo šali. Neki su odmah povjerovali neki nisu nikada. Omera je Mujo sustigao negdje u polju a Omer se od silnog straha onesvijestio . Žena sa Mujom poslije toga nije govorila mjesecima kao ni mnoge komšije čak su mu se micali s puta , obarali pogled kad se susretnu s njim , neki nikad više nisu ni pomislili na Muju . Samo se godinama poslije toga po selima prepričavao taj događaj. Omer je poslije toga često govorio Muji:

-Kad onda nisam skreno s uma , neću vala nikad.-

I od tad svi nekako izbjegavaše Muju jer vidješe da je spreman našaliti se sa onim na šta niko nikad ne bi pomislio. Samo me još zanima da li će svi oni otići Muji na dženazu kada pravo umre , možda i hoće ali će svakog časa očekivati da Mujo ustane iz sanduka. Jer s Mujom nikad nisi načisto. 

Dobro došli
http://emirnisic.blogger.ba

www.emirnisic.blog.hr

http://soko.blogger.ba
 
Today, there have been 13894 visitors (22829 hits) on this page!
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=
sva prava pridržana